Ne znam koliko ste uspjeli poloviti nove odluke unutar Međunarodnog olimpijskog odbora, ali kao čovjeku koji obožava atletiku nisu mi baš dobro sjele. Iako mi je Thomas Bach, predsjednik MOO itekako drag, njegove ideje koje vode pomlađivanju i većoj ženstvenosti olimpijskih igara čine mi se, svejedno, malo prebrze i malo prenagle. Imao sam prilike odraditi 2 intervjua s gospodinom Bachom i svaki put njegov cilj kroz njegova objašnjenja nekako ima smisla, sve dok se to ne počne provoditi. No, i inače je u životu tako, pa se sad samo moramo početi privikavati na nove odluke.
Zašto nisam zadovoljan?
Na Igrama u Tokiju pojavit će se dosta novih disciplina i broj žena će doseći 48,8 % ukupnoga broja sportaša na nekim Igrama (u Londonu je taj postotak bio 44,2%, a u Riju 45,2%). To je najviše ikada i na tome treba Bachu čestitati. Prihvatio je Izvršni odbor MOO-a i sugestiju da se u nekim sportovima, npr. baš u atletici uvedu miješane discipline, pa ćemo vidjeti miješanu štafetu na 400 metara, dva muška, dvije žene. Nekako slutim da je to rezultat prvog jakog utjecaja one “Nitro atletike” o kojoj sam već na ovome mjestu pisao, ali i najelegantnije rješenje za Bacha, koji time povećava udio žena u programu OI. Ipak, da nam ta prva slika ne zamaže oči, činjenica jest isto tako da će atletika morati smanjiti ukupan broj natjecatelja za više od 100, pa onda plivanje za 22, vaterpolo za 18 itd. Neke federacije morat će izbaciti muške kategorije (npr u boksu), a ubaciti ženske, dok su neki sportovi potpuno novi, pa će se u Tokiju pojaviti prvi puta. Dakle, najviše je “kažnjen” sport, koji je prvi i najglavniji sport svih olimpijskih igara – atletika.
Što to radi Bach?
Njegova osnovna ideja je da su neki sportovi ušli u fazu kad ih mlađi, adrenalinskiji ili jednostavno drugačije organizirani sportovi polako zbacuju s olimpijskog pijedestala, na kojem su dugi niz godina. Zadržat ću se na atletici, ali moram spomenuti i neke druge, čisto zbog usporedbe. Atletika prva proživljava najveću krizu otkad se atletikom, organzirano, ljudi bave. Dakako, riječ je o doping aferama koje je IAAF, Svjetska atletska federacija, odlučila žestoko srediti i dovesti u red. To je borba koja se vrlo brzo proširila i na ostale federacije, ali ne bih rekao s istim žarom i željom da se doping iskorijeni iz sporta. Naime, neke su federacije stale uz bok IAAF-u, neke su se s atletičarima poistovjetile, pa polako počele popuštati, a neke nisu baš ni zagrizle u taj kolač, jer bi time vlastiti sport ubili odmah na mjestu. Pod ovima zadnjima mislim na dizanje utega. Koliko god meni neki ljudi iz toga sporta, prvenstveno Branko Zemunik ili Boško Čavka bili dragi, činjenica je da dizanje utega danas ne može bez sustavnog dopinga. Naglo izbacivanje svih dopingiranih bi sport unazadilo 100 godina, a time bi se oprostili od olimpijskga statusa. No, ili jesu ili nisu. Zanimljivo je da je među ovim slinim odlukama MOO i ta da se smanji broj dizača utega na OI, a i da se izbacila jedna cijela kategorija. Kao da MOO ipak polako gura dizače van iz pokreta.
No, vraćam se atletici, koja kao i svaki drugi sport ima dizanje utega kao nužnu pripremu za sezonu. Danas u fitness klubovima (ne svima, ali…) možete zapravo bez problema kupiti prahove koji vam na brzaka napumpaju mišiće, a čvrsto vjerujem da nitko ne pita kako. Atletičari i vrhunski sportaši moraju pitati, jer je to čisti doping. Pa i opasan za zdravlje. Ako je u klubovima otvorenim za građanstvo tako, svaki atletski trener mora biti svjestan da ista opasnost prijeti i u njegovoj klupskoj teretani. Baš zato lord Sebastian Coe, predsjednik IAAF-a nedavno je u jednom nadahnutom govoru apostrofirao doping kao prvi cilj borbe unutar IAAF-a, ali je vrlo svjesno rekao da je to borba, pa i rat, koji može trajati jako dugo, a vjerojatno će i trajati, s vrlo neizvjesnim ishodom. Druga stvar koju je Coe aportsrofirao je baš ista ona koju gura Bach – promjene. Prije 20-ak godina smo sa svijetom komunicirali pismima ili razglednicama. Pa bi nam se misli izmjenjivale tjednima. Danas je izmjena misli svedena na sekunde, a moguća je s milijunima ljudi širom svijeta. To jednostavno mora imati utjecaja i na sport, na atletiku. Nešto se mora mijenjati. Tako kaže Coe, koji je rekao i to da je nemoguće da nečije ideje budu u takvom, brzom današnjem svijetu svježe dulje od maksimalno 2 mandata nekakvog predsjednika ili glavnoga tajnika. Najavio je time da se ljudi, a ne samo ideje moraju mijenati sad već svakodnevno. Hrabro i – istinito!
Upravo zato, iako nerado, jer mi se formula atletike na svim Igrama do sada jako sviđala, pozdravit ću promjene koje dolaze. Ne samo u atletici, ima ih doista jako, jako puno u svim sportovima, uz sve te nove sportove koje ćemo već od Tokija 2020. viđati. No, usprkos svemu, usprkos smanjenju broja natjecatelja – atletika mora i ostat će KRALJICA! U to se kladim!
